Barbara Udovičić provela je gotovo trideset godina postavljajući pitanja drugim ljudima. Pred kamerama, iza mikrofona, na pozornicama i u televizijskim studijima razgovarala je s ljudima čiji su se životi bili važni, neobični, uspješni i vrijedni priče. Trebalo joj je prilično dugo da shvati da se u međuvremenu i njoj nakupilo
materijala.

Po struci je profesorica psihologije i magistrica ekonomije. Po profesiji novinarka, televizijska urednica i voditeljica. Po životopisu netko tko očito nije imao naročit talent za mirne dane.

Radila je u medijima gotovo tri desetljeća, vodila televizijske emisije,
uređivala, intervjuirala, organizirala poslovne događaje i godinama
živjela od riječi. Onda je život odlučio ponešto urediti bez njezina dopuštenja.

Odlazili su ljudi koje je voljela. Dolazili su novi. Mijenjali su se poslovi, kuće, planovi i verzije nje same za koje je bila prilično uvjerena da su konačne.

Nisu bile.

Psihologija joj je dala jezik kojim pokušava razumjeti ljude, ekonomija neugodnu naviku da razmišlja o cijeni naših odluka, a novinarstvo potrebu da nastavi postavljati pitanja i onda kad bi bilo pristojnije stati.

Možda zato njezini tekstovi rijetko nude recepte. Više je zanimaju mjesta na kojima se naše uredne teorije o životu sudare sa stvarnim životom: zašto ostajemo kad znamo da bismo trebali otići, zašto branimo odluke koje nas unesrećuju, koliko nas košta nada, što sve nazivamo ljubavlju i koliko dugo čovjek može živjeti prema karti svijeta koji više ne postoji.

Posljednjih mjeseci te razgovore vodi pred milijunskom publikom na
društvenim mrežama. Paradoksalno, što ju je više ljudi počelo slušati,
to je manje željela govoriti s pozicije nekoga tko zna odgovore.

Draža su joj pitanja koja malo pokvare dan, ostanu negdje u glavi i vrate se
tri dana kasnije.

Privatno je majka, sestra, prijateljica, kronični skupljač knjiga i osoba
koja i dalje vjeruje da će joj popis pomoći organizirati život, premda
desetljeća dokaza govore suprotno. Obožava jesen, najbolje radi noću,
prema aerodromima njeguje odnos uzajamnog nepovjerenja i smatra
da su psi jedna od rijetkih životnih tema koje je nepotrebno intelektualizirati.

Posebno jedan pas, engleska buldogica Berta, koja je provela s njom gotovo četrnaest godina, sasvim nesvjesna izdavačke industrije, postala je razlog zbog kojeg je nastala knjiga Bedra puna riže. Barbara je dugo mislila da piše knjigu o ljudima, psihologiji, odnosima, gubicima, pogrešnim odlukama i svemu što shvatimo nekoliko godina prekasno.

Pokazalo se da je Berta imala nešto širi urednički plan.

Barbara danas živi u Rijeci, s djecom, knjigama, ljudima koje je pažljivo zadržala i pokojim životnim pitanjem koje još nije riješila.

Srećom.

Jer, nakon gotovo trideset godina postavljanja pitanja, još uvijek joj se
čini da su ljudi koji imaju odgovor na sve daleko manje zanimljivi od onih koji su pronašli pravo pitanje.